Rana pismenost je postupni proces koji počinje u prvoj godini života i predstavlja spontani i samostalni interes za pisani sadržaj zahvaljujući izloženosti pisanom tekstu. Već dojenčad počinje istraživati knjige i papir, slušati jednostavne priče i pjesme, proizvoditi odgovarajuće zvukove kada gledaju slike. Iako djeca još ne čitaju sama, razvijanje misaonih procesa čitanja izuzetno je važno za njihovo formalno učenje čitanja u školi.

 

Kada se govori o ranoj pismenosti zapravo se misli na povezivanje pisanog i govornog jezika (stvaranje veze između vizualnog simbola i fonološkog oblika), fonološku svjesnost (shvaćanje da se riječi sastoje od manjih jedinica – prepoznavanja rime, prepoznavanja slogova, odvajanje kraja i početka riječi, izdvajanje glasova), jezično razumijevanje, poznavanje slova, razumijevanje pravila pisanog jezika (shvaćanje da se knjiga čita od početka prema kraju, od vrha stranice prema dnu, s lijeva na desno), razvijanje motivacije za čitanjem i pisanjem.

 

Osim usvajanja novih riječi tijekom razgovora s odraslima, djeca najviše riječi usvoje u interaktivnom čitanju slikovnica s odraslima. Dokazano je da djeca koja su aktivno uključena u čitanje knjiga usvoje više riječi od djece koja pasivno slušaju čitanje knjige. Aktivan način čitanja slikovnica naziva se dijaloško čitanje i uključuje brojne postupke u kojima odrasla osoba postavlja otvorena pitanja, potiče razgovor o pročitanom tekstu te pruža djetetu prilike u kojima ono može sudjelovati u pričanju priče.

 

Kako prepoznati dobro štivo za čitanje djeci? Slikovnica je prva djetetova knjiga u kojoj je priča upotpunjena ili proširena i obogaćena ilustracijama. Ako se radi o dobroj i vrijednoj slikovnici, u pravilu su imena autora i ilustratora navedena na naslovnici, dok su anonimne slikovnice često znak da je riječ o manje vrijednome, lošijem djelu.

 

“Ako ste se sjetili kako je dobro uživati u slikovnicama, u bojama i u potezima, onda ste se sigurno sjetili i toga da je svaka odrasla osoba nekad bila dijete. Čitanje slikovnica neposredna je prilika za povratak u dječji način gledanja i razmišljanja, u svijet u kojem je skoro sve moguće. Ako se pitate zašto bismo se željeli vratiti u takav svijet jednom kad odrastemo i znamo da sve nije moguće i da je svijet znatno složeniji od onoga kakav se prikazuje u slikovnicama, odgovori mogu biti i ovi – možda će čitanje slikovnice s djetetom biti najbolji dio našeg dana; možda ćemo se tijekom toga čitanja nasmijati i zamisliti o jednostavnosti koju ponekad treba prigrliti kako bismo bili zadovoljni; možda će nam slikovnice pružiti okvir za dijeljenje glasa i emocija, pa tako, dok čitamo slikovnice, možemo biti slon i trubiti poput slona, a možemo biti i jež i sklupčati se poput njega, a možemo biti i nestašni i brižni kao Grga Čvarak i svojeglavi, drugačiji od drugih, kao Antuntun… Štošta možemo, a posebno možemo s djecom razgovarati o pričama koje slikovnice pričaju riječima i slikama, jer svako će dijete jednom biti odrasla osoba i sigurno će mu biti zanimljivo čuti detalje naših čitanja koje sâmo nije uočilo, kao što će mu biti zanimljivo podijeliti s nama detalje svojih čitanja koje mi nismo uočili.

 

Svakako, ne zaboravite ispričati svoje priče potaknuti jednom riječju iz knjige i/ili jednom ilustracijom, razvijajte svoje i djetetove asocijacije i sposobnost uočavanja objektivne i vlastite logike u svijetu.” (Anita Peti-Stantić)

 

Predavanje je održano u okviru aktivnosti Centra za poticanje ranje pismenosti povodom Mjeseca hrvatske knjige.